Znanstvenici otkrili novi tip potresa, sporiji i dužeg trajanja

Hidrauličko frakturiranje (eng. fracking) postupak je izvlačenja nafte i plina iz stjenovitog tla uz pomoć hidrauličke tekućine, koja se u nju upumpava pod vrlo visokim tlakom. Obično se za te svrhe koristi voda pomiješana s pijeskom i kemikalijama, koja se pod tlakom ubrizgava u bušotinu. To rezultira malenim pukotinama, obično manjima od 1 mm, kroz koje teku prirodni plin i nafta. Kada se ukloni hidraulički tlak, mali fragmenti pijeska ili aluminijeva oksida održavaju pukotine otvorenima, a potom se iz njih vade zaostali plin i nafta.

Potresi izazvani frakturiranjem tla

Kada je prošle godine Hrvatsku pogodio niz potresa, u javnosti su kolale razne špekulacije o tome je li upravo hidrauličko frakturiranje, koje se koristi u dijelovima naše zemlje, odgovorno za aktiviranje rasjeda. Naši znanstvenici su tada potvrdili kako to nije slučaj. Međutim, ono što vrijedi za Hrvatsku, ne vrijedi za Kanadu.

Tamošnji su znanstvenici otkrili kako masovno hidraulično frakturiranje stijena na zapadu te zemlje, u pokrajini Britanska Kolumbija, zaista inducira potrese tla. Njihov je istraživanje obuhvatilo oko 350 potresa, a analiza seizmičkih podataka pokazala je kako je otprilike njih 10% po svojim karakteristikama različito od uobičajenih, prirodnih potresa.

Razlike u širenju P i S valova različitih tipova potresa
Razlike u širenju P i S valova različitih tipova potresa

Jedinstvenost se očituje primarno u intenzitetu i trajanju potresa – niže su frekvencije, traju duže, a njihovi se valovi šire sporije od uobičajene brzine od 2-3 kilometra u sekundi. Samim time, prirodni potres magnitude od, primjerice, 1,5 prema Richteru traje oko sedam sekundi, dok frakturiranjem izazvani potres može potrajati i više od 10 sekundi.

Dvojaki uzroci

Kad je riječ o mehanizmima koji pokreću ovakve potrese, znanstvenici ističu dva procesa koji povezuju gibanje tla i frakturiranje. Prvi je porast tlaka nastao ubrizgavanjem tekućine u stijene, za koji se smatra da može biti dovoljan kako bi stvorio nove pukotine u blizini bušotine, što potom pokreće postojeće rasjede. Drugo objašnjenje kaže da upumpavanje tekućine povećava i elastično naprezanje okolnih stijena koje se može proširiti na veće udaljenosti. Susretne li se ono s rasjedom, može ga pokrenuti i tako izazvati potres.

Ako daljnja istraživanja potvrde načine na koji podzemne stijene reagiraju na frakturiranje, kompanije koje se njime bave mogle bi prilagoditi svoje procedure i tehnologije novim spoznajama – što je jedna od zaključnih implikacija ove studije.