Zdravstvene posljedice usamljenosti

Vrijeme u kojem živimo nerijetko se opisuje kao doba otuđenosti. Suvremeni život u tranzicijskim državama poput naše mijenja tradicijske paradigme, donoseći osipanje ruralnog modela življenja (u velikoj obiteljskoj zajednici s više generacija koje dijele isti životni prostor) i rastakanje dojučerašnjih seosko-plemenskih u industrijalizirana, „atomska“, urbanizirana kućanstva. Urbanizacija nas zatvara u betonske krletke, nabija nam slušalice u uši i fiksira nam poglede na displeje pametnih telefona: uzajamno se sve manje poznajemo, a još manje susrećemo, čujemo i vidimo. I naposlijetku često živimo – sâmi.

Naravno, nema ništa apriorno lošega u tome: biti sâm nerijetko znači imati dovoljno mira, vremena i prostora bez interferencije s rasporedom i preferencijama drugih osoba; biti sâm znači u potpunosti samostalno raspolagati svojim resursima, odlukama i načinima za ostvarivanje svojih interesa i želja.

Ne, nije loše biti sâm. Loše je biti usamljen.

Što je usamljenost?

Usamljenost je – po jednoj od definicija – subjektivni osjećaj nedostatne količine društvenih interakcija u odnosu na potrebe za tim interakcijama kakve nam nameće naša osobnost. Prevedeno na svakodnevni jezik: usamljeni smo onda kada našu samoću počinjemo osjećati kao nelagodu, a ne kao vlastiti slobodan odabir.

Iz medicinskog kuta gledanja, usamljenost se sve više smatra važnim čimbenikom rizika za značajan broj ozbiljnih zdravstvenih tegoba i bolesti. Pokazalo se da su društvena izolacija i usamljenost izvori kroničnog stresa i stanja povišene budnosti, što zajedno dovodi do smanjene trajanja i kvalitete sna, fizioloških promjena u kardiovaskularnom zdravlju, poremećaja imunološke funkcije, promjene tjelesne razine kortizola i drugih nepoželjnih neuroendokrinih učinaka.

Osim s pogoršanjem tjelesnog zdravlja, usamljenost se povezuje i s padom mentalnih, kognitivnih funkcija, pojavom depresije i skraćenim trajanjem života (prijevremenom smrtnošću).

Promjena metodološkog koncepta

Premda se povezanost osjećaja usamljenosti s pogoršanim tjelesnim i mentalnim zdravljem na prvi pogled čini logičnom, u stvarnosti je tu vezu vrlo teško dokazati znanstvenim alatima, jer su se takva istraživanja do sada većinom oslanjala na metodologiju opservacije (promatranja), a ne na mjerljive, brojčano izražene odnose između uzroka i posljedica.

No, novija istraživanja su uvela nove načine mjerenja posljedica koje usamljenost ostavlja na ljudskom zdravlju: umjesto subjektivnog procjenjivanja osjećaja koriste se mjerljivi, objektivni biološki markeri kojima se mjeri veličina učinka usamljenosti na organizam. Prvenstveno, koriste se mjerenja količine tzv. zaštitnih hormona čije preniske razine dovode do štetnih učinaka na kardiovaskularni sustav, slabljenja imunološkog sustava i disregulacije neuroendokrinog sustava zbog nedostatka ili loše kvalitete sna.

Osim toga, osjećaj usamljenost povećava sklonost zdravstveno štetnim obrascima ponašanja u svrhu psihološkog olakšanja, primjerice prekomjernoj konzumaciji alkohola, prejedanju, smanjenju tjelesne aktivnosti, pušenju i usputnim, neobaveznim seksualnim aktivnostima (ili, budimo iskreni, nerijetko potpunom nedostatku istih).

Usamljenost, upala i stres

Istraživanja koja su koristila mjerljive pokazatelje učinka usamljenosti na zdravlje pokazala su da je usamljenost povezana s povišenim vrijednostima biomarkera sistemne upale (npr. interleukin IL-6, fibrinogen i CRP, C-reaktivni protein). Dugotrajna usamljenost znači i dugotrajne, kronično visoke vrijednosti upalnih biomarkera, a za kroničnu upalu je već odavno poznato da je uključena u nastanak i pogoršanje tijeka kardiovaskularnih bolesti i drugih kroničnih stanja koja ssustatistički značajno povezana s prijevremenom smrtnošću.

Osim upalnih učinaka, usamljenost djeluje i na hormonalnoj razini: psihološki stres uzrokovan usamljenošću donosi poremećaj neuroendokrinih (živčano-hormonalnih) veza u našem autonomnom živčanom sustavu i tzv. hipotalamo-hipofizno-adrenokortikalnoj (HPA) osovini, glavnim regulatorima tjelesne homeostaze, a kronični podražaj tih neuroendokrinih puteva ima dokazani iscrpljujući i degradirajući („wear-and-tear“) učinak na naš kardiovaskularni, imunološki i metabolički sustav.

Čini se da povezanost osjećaja usamljenosti sa sistemnom upalom i wear-and-tear učinkom na živčani sustav djeluje podjednako u oba smjera, čime se vrlo brzo zatvara circulus vitiosus, začarani krug u kojem usamljenost stimulira tjelesne i živčane poremećaje, a oni pak stimuliraju nastanak još jačeg osjećaja usamljenosti.

Usamljenost kao faktor rizika prijevremene smrtnosti

Usamljenost statistički značajno povećava rizik prerane smrti, a smatra se da je taj rizik jednako značajan kao i rizik smrtnosti izazvan pušenjem, pretilošću i tjelesnom neaktivnošću. Pogledajmo kao primjer brojke koje su izvedene iz meta-analize 148 istraživačkih studija provedenih tijekom 7.5 godina na ukupno 8849 osoba, a koje su pokazale da je učinak usamljenosti jednako važan, a često i posve neovisan o drugim, daleko poznatijim i češće spominjanim čimbenicima rizika prijevremene smrtnosti.

Iz tih istraživanja je vidljivo da se ukupni indeks rizika smrtnosti zbog usamljenosti procjenjuje na 1.5 (jednostavnije rečeno, usamljenici imaju 50% veću vjerojatnost prijevremene smrti nego osobe koje nisu usamljene), što je rizik usporediv s umjerenim pušenjem (15 cigareta/dan), pa i veći od rizika kojeg imaju pretile osobe. Za usporedbu, nedavna sustavna meta-analiza 16 longitudinalnih studija pokazala je da je koronarna bolest srca povećava rizik smrtnosti za 29%, a moždani udar za 32%.

Pokazalo se da usamljenost statistički značajno povećava sistolički krvni tlak; ovaj učinak posebice postaje štetan u starijih osoba, jer se gubitak elastičnosti arterija povećava sa životnom dobi. Smanjenje elasticiteta arterijske stijenke uzrokuje povećanje totalnog perifernog otpora i glavni je uzrok povišenog sistoličkog krvnog tlaka čak i kod osoba mlađih od 40 godina. A hipertenzija (visok sistolički krvni tlak) drži vrlo visoko mjesto na top-listi najvažnijih uzročnika srčanog i moždanog udara. Srčani i moždani udar (kardiovaskularni i cerebrovaskularni incidenti) vodeći su pak uzroci prijevremene smrtnosti… ma, ne moram ići u detalje, sve vam je jasno, ne?

Molekularni putovi kojima usamljenost djeluje na zdravlje

Postoji nekoliko bioloških mehanizama koji osjećaj usamljenosti povezuju s kardiovaskularnim bolestima. Kako je već opisano, usamljenost patološki aktivira neuroendokrini (HPA) i autonomni (simpatički) živčani sustav.

Neuroendokrina aktivacija (tj. poremećaj hormona koji cirkuliraju živčanim sustavom i kontroliraju njegovu uravnoteženost) dovodi do promjena u ponašanju koje uključuju smanjenje tjelesne aktivnosti i nedostatak kvalitetnog sna, a aktivacija simpatičkog živčanog sustava uzokuje monocitopeniju (pad broja monocita u koštanoj srži), što pak uzrokuje reaktivnu ekspanziju proupalnih bijelih krvnih stanica. Simpatički živčani sustav također potiče izlazak monocita iz slezene. Oba navedena procesa kao krajnju rezultat imaju povećanu sklonost upalnim reakcijama organizma uz istovremeno snižavanje normalnog imunološkog odgovora. Ukratko, postajemo osjetljiviji na infekcije i istovremeno manje sposobni da se s njima borimo.

S vremenom, stres izazvan kroničnim osjećajem usamljenosti može dovesti do pojave nazvane rezistencija na glukokortikoide. Glukokortikoidi su hormoni iz kore nadbubrežne žlijezde koji kontroliraju nekolicinu vitalno važnih fizioloških funkcija: sudjeluju u suzbijanju upalnih, alergijskih i imunoloških poremećaja (tj. djeluju kao imunomodulacijski čimbenici), te u regulaciji razine glukoze u krvi i u metaboličkim procesima razgradnje masnoća u tijelu. Glavni, najznačajniji glukokortikoid u našem tijelu je kortizol, nositelj brojnih nadimaka poput “hormon stresa” ili “MMF-hormon” (mood, motivation, fear hormone).

Ukratko, kortizol i ostali glukokortikoidi su tjelesni modulatori koji sprečavaju (“tamponiraju”) pretjerane reakcije organizma na stres i štite tkiva od oštećenja uzrokovanih stresom. Stoga rezistencija na glukokortikoide rezultira upalom, atrofijom mišića, nakupljenjem masnoća, masnim oštećenjem jetre (steatozom), patološkom krhkošću kostiju (osteoporozom), inzulinskom rezistencijom (povećanim rizikom za nastanak dijabetesa), hipertenzijom, depresijom i nesanicom.

Od povišenih citokina do erektilne disfunkcije

Istraživanja su dokazala kako kronična usamljenost ima nepovoljan učinak na regulaciju ekspresije tzv. „upalnih gena“ i na povećanje proizvodnje citokina u našim imunološkim stanicama. Citokini (molekule koje su glavni medijatori i modulatori upalne reakcije) također mogu pogoršati rezistenciju na glukokortikoide.

Sve to zajedno – nastanak kronične upale i razvoj trajnog oksidativnog stresa – uključeno je u razvoj aterosklerotskih plakova u arterijama, što uzrokuje smanjenje njihove elastičnosti i – već i sâmi znate –  povišen krvni tlak. A povišen krvni tlak je… već smo sve rekli, ne moramo se ponavljati. Pametnome dosta.

Oslobađanje katekolamina – epinefrina i norepinefrina (adrenalina i noradrenalina) iz nadbubrežnih žlijezda može izazvati dodatno sužavanje krvnih žila (vazokonstrikciju). Nadalje, glukokortikoidna rezistencija može također smanjiti i ekspresiju endotelne sintaze dušikovog oksida (NO-sintaze) iz L-arginina, što rezultira smanjenom proizvodnjom dušikovog oksida, a to pak dodatno pogoršava vazokonstrikciju u cijelom tijelu. Pa i u erektilnim tkivima penisa (i klitorisa), jel’te… i eto ti još, na svu nevolju, i erektilne disfunkcije!

Sažeto na najosnovniju poruku koju možete izvući iz ovog teksta: osjećaj usamljenosti (patološke reakcije na samoću) nije samo stvar psihe, već i vrlo jasno mjerljiv, znanstveno dokazan uzrok lančano povezanih tjelesnih poremećaja imunosti, hormonalne ravnoteže, krvnog tlaka i neuroloških funkcija, koji izravno povećavaju rizik od kroničnih bolesti i prijevremene smrti.

Razumijevanje povezanosti i uzročnih puteva između osjećaja usamljenosti i gubitka zdravlja potrebno je u svrhu razvijanja preventivnih strategije i medicinskih intervencije za borbu protiv samoće kao uzroka obolijevanja i smrtnosti.

Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.