Dune (2021)

Skoro godinu dana nakon prvotno najavljene premijere stigao je i taj dan. Prema anketi u sklopu teksta o nadolazećim SF filmovima u 2020. godini, Dune (2021) je sa 62.89% glasova film koji smo najviše iščekivali. Dune je i u skladu s očekivanjima čak 75,28% nas na temelju pogledanog trailera.

Dune je kod nas pretpremijeru imao prošlog četvrtka, a istog je dana postao dostupan i na HBO Maxu na razdoblje od mjesec dana. Nakon toga će biti maknut i stavljen na čekanje u skladu s uobičajenim rasporedom filmske distribucije. Najrevniji su mogli zapaziti da je film procurio na web već 17. listopada, četiri dana prije HBO Max premijere.

Priča romana prati Paula Atreidesa (Timothée Chalamet), petnaestogodišnjeg sina vojvode Letoa Atreidesa (Oscar Isaac) – vladara oceanskog planeta Caladan – i konkubine Jessice (Rebecca Ferguson) iz redova matrijarhalne frakcije Bene Gesserit. Car i vladar poznatog svemira Shaddam IV dodijeli kući Atreides nadzor nad pustinjskim planetom Arrakis. Arrakis je jedini izvor melangea (franc.”smjesa”) iliti “začina” koji omogućuje produljenje ljudskog života, a pojedincima i sposobnosti predviđanja budućih događaja. Ta sposobnost u sklopu Spacing Guild Navigatorsa – organizacije s monopolom na međuzvjezdano putovanje i bankarstvo – omogućuje sigurno navigiranje kroz savijeni prostor i time trenutno putovanje od planeta do planeta.

Osim Navigatora i cara Shaddama IV, dio ravnoteže u trijadi moći u futurističkom feudalnom carstvu je i Landsraad, političko tijelo sačinjeno od svih plemićkih kuća u carstvu. Shaddam IV vidi kuću Atreides kao najveću prijetnju, te se okreće njihovim neprijateljima, kući Harkonnen i barunu Vladimiru Harkonnenu (Stellan Skarsgård) s kojim kuje zavjeru protiv njih. Sukob koji usljeđuje otkriva veliku sudbinu mladog Paula Atreidesa i početak novog poretka u svemiru. Vrijeme radnje prvog romana i njegove filmske adaptacije počinje 10190 godina nakon nastanka spomenutog Spacing Guilda (10190 AG), dok se sama godina nastanka Guilda procjenjuje na 13 000 godina poslije nove ere (13000 AD).

Oni koji su pogledali Dinu Denisa Villeneuvea, na temelju prethodnih odlomaka mogu primijetiti da je Villeneuve pokrio svaku od tih takoreći osnovnih informacija, no gotovo nijednoj nije pridavao posebnu pažnju. Štoviše, dok Dina Davida Lyncha otpočinje s carom u središtu pažnje, Villeneuveova Dina ga tek spominje.

Scenarističku ekspoziciju, kojom je Lynch dočarao političku dimenziju romana, Villeneuve nastoji zamijeniti umjetnički intenzivnijim pristupom. Mistična i poetična atmosfera provlači se kroz cijeli film i čini gledanje najnovije Dine uistinu jedinstvenim iskustvom.

To jedinstveno iskustvo upotpunjuje Hans Zimmer koji je napisao glazbu s namjerom da bude drugačija od njegovih dosadašnjih djela. U tu svrhu su korišteni instrumenti koji su  stvoreni posebno za ovu priliku, a sam Zimmer je proveo tjedan u pustinji u Utahu. Premda ne zvuči kao soundtrack kojem ćemo imati želju vratiti se izvan okvira filma, u okviru filma je u savršenom skladu s vizualnim sadržajem.

Ipak, nisu svi oduševljeni šturom skriptom i sporim ritmom filma. Dok jedan ekstrem publike opisuje osjećaj pri gledanju nove Dine kao komparativan onom pri gledanju Kubrickove Odiseje, drugi ekstrem misli da je film prosto dosadan. Ono što je sigurno je da film koji se sastoji od sat vremena uvoda, sat vremena akcije, te završava vrhuncem umjesto raspletom, nije format na koji je publika navikla.

Dok uobičajenoj publici punih sat vremena world-buildinga može pasti teško, fanovi bi taj segment trebali posebno cijeniti, tim više što je protkan Villeneuveovim takoreći suptilnim intenzitetom.

Krajnjem dojmu onih koji nisu imali kontakt s Dinom zasigurno ne pomaže ni produžena zbunjenost koja proizlazi iz kontradikcije za vrijeme vrhunca filma, one između Paulovih vizija i prikazane stvarnosti. Kontradikcija koju je lako rasplesti shvati li se značenje koje se krije iza rečenice “when you take a life, you take your own“. Takav pristup, koji ne podcjenjuje gledatelja, a daje dovoljno informacija, je uvijek dobrodošao.

U jednu ruku je fascinantno i u kojoj mjeri je Villeneuve uspio uspostaviti svijet od materijala koji je praktički samo prolog, barem u očima onih koji znaju do kuda ta epska priča seže. Dugo nije bilo prikladnije suditi filmu kao dijelu nadolazeće cjeline, umjesto kao posebnoj cjelini.

Osobno, zasmetale su me samo laganije note u skripti – scena gdje se Duncan Idaho našali na račun Paulove građe i scena gdje Liet Kynes nakon što izbjegnu u privremeno utočište traži “coffee service“. Dok je prva nasmijala dvoranu i dočarava odnos Paula i Duncana, druga siječe uspostavljenu atmosferu motivom koji nije prisutan samo u knjizi već i u našoj svakodnevici.

Srećom, više ništa nije toliko bitno koliko službena potvrda Warner Brosa i Legendary Picturesa o odobrenom nastavku (i želja Villeneuvea da adaptira drugu knjigu Dune Messiah kao treći film). Vijest je objavljena u utorak, a premijera filma je zakazana za 20. listopada 2023. godine. Ključna stavka pri pregovorima je bilo jamstvo da film neće biti dostupan barem 45 dana od premijere na ijedan drugi način osim u kinu, što je bilo i za očekivati nakon Villeneuveovog negodovanja zbog dostupnosti prvog filma na HBO Max-u.

Anketa Glasanje do 7.11.2021. Glasanje zatvoreno